Biblioteka Tvrđa Nova knjiga Marija Kopića

10. 09. 2007.
"Nezacjeljiva rana svijeta" naslov je nove knjige Marinka Koščeca koja je objavljena u biblioteci časopisa Tvrđa (časopis za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti), a suizdavači su HDP i Izdanja Antibarbarus.

O PISCU
Mario Kopić je rođen 1965. godine u Dubrovniku.
Osnovno i srednje školsko obrazovanje stječe u Dubrovniku.
Nakon studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavlja sa studijem filozofije (fenomenologije) i političke antropologije u Ljubljani, studijem povijesti ideja i političke povijesti na Institutu Friedrich Meinecke Slobodnog sveučilišta u Berlinu (kod profesora Ernsta Noltea) i komparativne religiologije pri sveučilištu Sapienza u Rimu (pod mentorstvom antropologinje Ide Magli).
Od 1993-1997. znanstveno surađuje s Institutom za humanističke studije u Ljubljani,
od 1998- 2002. znanstveni je istraživač u Fondazione Julius Evola u Rimu.
Područje mu je znanstvenog interesa fenomenologija, filozofija kulture i religije, politička antropologija i povijest ideja.
Istodobno je aktivan i kao politički publicist i komentator u više talijanskih, francuskih, njemačkih i nadasve slovenskih publikacija.
Trenutno je vanjsko-politički komentator mariborskog dnevnika Večer,
vanjski urednik sarajevske revije za kulturu Odjek
i stalni suradnik Le Monde diplomatique.
Prevodilačka mu djelatnost obuhvaća više naslova s talijanskog, slovenskog, njemačkog i francuskog jezika.
Sudjelovao na mnogim znanstvenim i filozofskim skupovima u zemlji i inozemstvu, a predavo na mnogim sveučilišnim i drugim javnim tribinama u Sloveniji i Italiji. Dobitnik nagrade „Slobodne Dalmacije“ za mlade znanstvenike 1991. godine.

Bibliografija

Autorska djela:
- Filozofija i umjetnost (zbornik), Delo 11-12 /1990, Beograd 1990.
- Iskušavanje rubova smisla: pabirci iz estetike, Dubrovnik 1991.
- S Nietzscheom o Europi, Zagreb 2001.
- Nietzsche e Evola: il pensiero come destino, Roma 2001.
- Proces Zapadu, Dubrovnik 2003.
- Nezacjeljiva rana svijeta, Zagreb 2007.

Preveo na hrvatski:

s talijanskog:
- Gianni Vattimo, Kraj moderne, Zagreb 2000.
- Giorgio Agamben, Homo sacer, Zagreb 2006.

s njemačkog:
- F. Nietzsche, Schopenhauer kao odgajatelj, Zagreb 2003.

- F. Nietzsche, Uz genealogiju morala, Zagreb 2004.

s francuskog:
- J. Baudrillard, Duh terorizma, Dubrovnik, 2003.
- M. Foucault, Kritika političkoga uma, Dubrovnik 2003.
- J. Derrida, O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji, Zagreb 2006.

sa slovenskog:
- V. Kalan, Walter Otto, Bogovi Grčke, Zagreb 2004.
- F. Zore, Početak i smisao metafizičkih pitanja, Zagreb 2005.

----------------------------------------------

O KNJIZI

MARIO KOPIĆ: NEZACJELJIVA RANA SVIJETA

Biblioteka časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti
TVRĐA
Suizdavači: Hrvatsko društvo pisaca i Izdanja Antibarbarus
Zagreb, 2007.
Str. 183
Urednik biblioteke: Žarko Paić

Knjiga Maria Kopića zbirka je filozofijskih eseja i studija, a polazi od nekoliko bitnih odrednica: razvojem tehničkih znanosti i tehnologije raste i broj različitih presjeka, poput medicinske etike, koja spaja medicinu, etiku i pravo. Slično je i s bio-etikom itd. Gotovo da nema znanosti, znanstvenog smjera i tehnološke grane koja bi mogla opstojati i djelovati bez etike. Ti pomaci, pomaci koji znače već okret ili prevrat, zbili su se zbog posve novog položaja čovjeka i čovječanstva do kojega je došlo u zadnjim desetljećima. Taj se novi položaj ponajprije očitovao nastankom tehničke mogućnosti ljudskog samouništenja, a nedavno s otkrićem čovjekove mogućnosti stvaranja sebe samog. Naravno, ne stvaranja iz ništine, nego stvaranja preko genetičke manipulacije stanicama ljudskoga tijela. U oba se slučaja srećemo s čovjekovom moći, ali i opasnostima što ih čovjek dosada nije poznavao. Nalazimo se na točki izdignuća čak i ponad Nietzscheova nad-čovjeka. Jer dok je Nietzsche svojega nadčovjeka kao postavku volje za moć gradio na danoj čovjekovoj tjelesnosti, danas samo čovjekovo tijelo pretvaramo u predmet znanstvene disponibilnosti.

Time je moderni antropocentrizam, prema Kopiću, koji se oblikovao na podlozi kartezijanske paradigme, prema kojoj je čovjek jedini subjekt, tako da je sve ostalo objekt njegova gospodstva, prestupio vlastite granice. Obuhvativši sve, pa i sebe sama, prevladao je sebe sama i prijeti da će time ukinuti ne samo sebe, nego i čovjeka, čovjeka kao čovjeka, a ne samo čovjeka kao subjekta. Stoga je u humanističkim znanostima postalo nužnim raz-lučiti između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta, istodobno i između stvari kao stvari i stvari kao objekata.

To je razlučivanje, s kojim iz modernog prelazimo u post-moderno doba, za sobom povuklo i razlučivanje između antropocentrizma i humanizma. Dok je europska misao čovjeka izjednačavala sa subjektom, humanizam je bio shvaćen antropocentrično. Ne samo među zagovaretljima antropocentrizma, gdje su prednjačili marksisti i egzistencijalisti, nego i među njihovim kritičarima. Kad su stoljeće nakon Nietzscheove objave smrti Boga strukturalisti proglasili smrt Čovjeka, osim ukidanja antropocentrizma i s njim povezanog europocentrizma, zahtijevali su i ukidanje humanizma i humanistike: humanizma u društvu i humanistike na sveučilištu. Mogli su to zahtijevati jer su previdjeli da nije posrijedi smrt čovjeka, nego ukinuće identiteta čovjeka i subjekta, dakle ukinuće čovjeka kao subjektnog centra svega što jest, a time i nadomještanje antropocentričnog tumačenja humanizma drugim i drukčijim tumačenjem. Post-moderna misao, koja uključuje i post-strukturalizam, ne odbacuje stoga više humanizam i humanistiku. Naprotiv. Promiče ih, ali kao novi humanizam i novu humanistiku, kao humanizam koji se oprostio od antropocentrizma i kao humanistiku koja se oprostila od europocentrizma.

Kopić iscrpno tematizira sedam glavnih zadaća „nove humanistike“, „humanistike sutrašnjice“ ili „humanistike za sutra“ kako to navodi Jacques Derrida: 1. napisati novu povijest čovjeka, odnosno čovječanstva i problematizirati dosad važeće pojmove i razlike, poput razlike između čovjeka i ostalih živih bića; 2. oblikovati novo razumijevanje demokracije i suverenosti, iznova odrediti odnos između žene i muškarca, između države i državljanina, između ljudskih prava i nacionalne države; 3. iznovice odrediti odnos između profesionalnosti i konfesionalnosti i u tom okviru pozvanost sveučilišta; 4. dekonstruirati kulturu i umjetnost, posebice književnost, naime iz točke motrišta razlikovanja između realnog i imaginarnog, odnosno fikcionalnog; 5. nanovo reflektirati odnos između konstativa i performativa, štostva i trebanja, faktičkog i normativnog; 6. odrediti novu ulogu autoriteta, odnosno ulogu autoriteta na novim ishodištima; 7. najaviti ono što se čini nemogućim i što može donijeti samo nenajavljivi Događaj, neočekivani događaj onkraj opreke između konstativa i performativa.

Naravno, zadaće što ih nabraja Derrida i koje pogađaju filozofiju, povijest, kulturologiju, etnologiju, antropologiju, pedagogiju i druge humansitičke discipline, nipošto nisu jedine. No sve proistječu iz pomaka od moderne u postmodernu epohu, pomaka koji je, između ostalog, a preko krunskih autora kao što su Lévi-Strauss, Habermas, Sloterdijk, Fukuyama ili Nolte, izazvao: 1. povratak etike i religije (preciznije: ponovno otkriće značajnosti čovjekova odnosa spram zlatnog pravila o dobru i zlu te spram svetog); 2. rehabilitaciju obitelji i obiteljskih vrednota; 3. ponovno buđenje potrebe za sigurnošću i promjenom odnosa između sigurnosti i slobode; 4. kritiku ne samo tradicionalne elitne, nego i moderne masovne kulture (a pojave koje se često grubo suprotstavljaju dostojanstvu čovjeka i temeljnim vrednotama civilnog društva); 5. redefiniranje pravednosti u nacionalnim državama, ponajprije pak na globalnoj, međunarodnoj razini; 6. uspostavu odgovornosti za život drugih ljudi; 7. promicanje odgovornosti za očuvanje svih oblika života na Zemlji.

Zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike nije obnova ili restitucija metafizike, nego njezino prebolijevanje i pregorijevanje. Repriza metafizike nakon njezina kraja nije više moguća. Globalizacija, koju je sa „svjetskim duhom“ i „svjetskim sudom“ uostalom već prije dvije stotine godina najavio Hegel, jest neizbježna. No nije nužno da se u funkciji ekspanzivne volje za moć izrodi u amerikanizaciju svijeta. I razvoj se genske tehnologije i njezina globalna aplikacija ne može više zaustaviti. No nije nužno da se izrodi u selektivno „uzgajanje čovječanstva“. U svakom slučaju, na obzorju budućnosti humanistiku čekaju dubinske, opsežne i teške zadaće, zadaće na podlozi novog, post-antropocentričnog humanizma. A vraćanje humanizma u novoj slici pretpostavlja povratak i novu afirmaciju humanistike.

Knjiga Maria Kopića NEZACJELJIVA RANA SVIJETA izazovna je jer otvara mnoštvo aktualnih pitanja odnosa hermenutike i semiotike kulture, estetike, filozofije politike i filozofije prava u suvremeno doba praznine i odustajanja od bitnih promišljanja svijeta na kraju povijesti.

Sadržaj

Riječ-dvije na početku, 7
1. Humanitas, 11
2. Communitas, 51
3. Pietas, 71
4. Hospitalitas, 89
5. Iustitia, 105
6. Religio, 119
7. Visio, 143
8. Sublimatio, 167

O autoru, 181
Sujet , 183