Komemoracija za Predraga Matvejevića

08.02.2017.

Komemoracija za istaknutog pisca i intelektualca
 
PREDRAGA MATVEJEVIĆA
 
održana je u Hrvatskom društvu pisaca (Basaričekova 24, Zagreb) u utorak, 7. veljače 2017. u 12 sati.
 
 
 
Na komemoraciji su govorili:
 
Nikola Petković
Nenad Popović
Velimir Visković
Zdravko Zima
Vjeran Zuppa
Tonko Maroević

Fotografije: Hrvoje Grgić

 

Kod kuće u svijetu


Piše: Nikola Petković


Utopijski angažman pisanja ne samo otvorenih pisama, nego i privatni svijet kondicionala kojega je za sebe, koliko reaktivno (prema totalitarnim svjetovima kojima se obraćao), koliko pro-aktivno, slušajući svoju savjest, širom otvorio Predrag Matvejević, stvorio je jedan tih ali moćan prostor komunikacije s drugim i u ime drugoga koji je, upornošću i tvrdoglavošću koja ne haje za konzekvence, koja ne haje za vlastitu sigurnost mjerenu pred zrcalom humanosti i humanizma, stvorila duboko human prostor utopijske, produktivne uzaludnosti. To se danas vidi s kraja njegova puta. Pošten, dosljedan, beskrompromisan i hrabar u traženju jedine života vrijedne katergorije: nemogućeg, Predrag je bio realističan u svojoj jednostavnosti. 
    Čemu se je nadao? Promjeni? Možda.  Itekako svjestan da je «sama istina u očima autentične disidencije važnija od pobjede.» Znao je i da totalitarni režimi (a njima se uglavnom, ako ne i u pravilu i obraćao) ne dopuštaju da se pokušaj promjene «pretvori u događaj, a sam događaj u povijest...» Jer kakva bi to onda povijest bila... I, nadalje: «Kad svojom žrtvom stekne ugled i povjerenje, disidencija postaje etičko mjerilo u društvu i njegovoj kulturi.» Primat istine nad činjenicom pobjede, njezina nemoćna moć koja nije operativna, ali nije ni salonski kontemplativna te ugled i povjerenje koje postanu konzekvence jednog trajnog, upornog, tvrdoglavog angažmana za kojega se netko tko se takva posla poduhiti smije s pravom i iskreno i privremeno umoriti i zapitati: čemu sve ovo, upravo jest pobjeda. Ne pobjeda jedne misli nad jednim režimom. Ne pobjeda pojedinca, ili projekta nad jednom kvarnom paradigmom: pobjeda je to ljudskosti u višedimenzionalnom, obeščovječenom svijetu, pokretači, dinamike, igre... kojega su prostom oku nevidljivi. 
Otvoriti oči za drugoga i drugome ne mora uvijek biti čin paternaliziranja. Može biti samo nježan pokret ruke kojim se prozirna zavjesa pomakne u stranu i onaj tko čita, onaj kome je pisano, onaj kome je čitano... očima bliskog drugog vidi sebe. I baš taj trenutak kreativnog poistovjećenja, to očuđenje, ono je što angažirano i apelativno pismo Predraga Matvejevića, čini možda posljednjim regionalnim estetskim dokumentom visoko literariziranog modernizma, ali i razrahljenom inačicom pitanja «što da se radi». Uporno sve do jučer kada je došao i dan za put: iz međuzemlja azila i egzila u onaj finalni izlazak iz svijeta.  
    Pitanje od kojega pišući između azila i egzila Predrag Matvejević nije odustajao bilo je (i) kako humanizirati globalni prezent koji nam indiskriminativno osigurava idealne uvjete za izgon, samoizgon i nomadstvo? Kako ostati normalan u svijetu ratova i higijene smrti kao krajnje konzekvence izvedbenih planova kvaziteoloških zamisli polit-diletanata sviju fela? Kako egzilant u kontekstu globalne industrije poništenja ja, ne izgubivši vlastiti dignitet, posebnost i sebstvo može, unatoč gubitku kontinuiteta, nastaviti služiti ideji humanizma i što je još važnije od toga, humanosti? Kako se humanist i intelektualac poput Matvejevića lociran između,može uopće izboriti za glas koji neće biti preglasan i time preskriptivan, a niti tih do nečujnosti? Može ako se govornik služi glasom kojim se izgovara riječ koja govori, posudit ću riječi Avde Sidrana, «između povijesti i majčina lica». 
Neki književnici, pjesnici, intelektualci... egzilanti koji su, svjesni daegzil iz osoba i grupa izbija dignitet, znaju da trebaju i mogu, baš iz te ispod-nule-pozicije uzvratiti udarac tako da samom iskustvu egzila bilo izgrade bilo vrate dostojanstvo. To je, po mojemu skromnome sudu, učinio Predrag Matvejević. Itekako svjestan da svatko od nas ima svoju Lampeduzu... da se svi možemo u trenutku naći nedokumentirani, najednom izgubljeni, ljudi s poviješću, ali bez jezika na kojemu bi je izrekli, a još više i tužnije, bez uha koje bi ju bilo voljno saslušati, Predrag je potpisujući svaku svoju riječ imenom i prezimenom, govorio i u naše ime. Za nas i o nama. 
Bilo da je živio dimenzije unutarnjeg egzila, bilo da se opredijelio za prostor između azila i egzila, naš Pedja posuđivao je glas onima koji ga nisu imali. 
Da je samo to napravio, a nije, bilo bi to i više nego dovoljno da ga upamtimo kao intelektualnu gromadu koja se dobrovoljno postavljala nad ponorima bezumlja za nas obavljajući trajni rad prevoditelja: s jezika besmisla svijeta na jezik smisla literature!

Tekst je preuzet iz Novog lista (03.02.2017.)

Povratak na prethodnu stranicu