NOVO: Hrvatska mlada lirika 2014.

19.12.2014.

Iz tiska je izašla knjiga Hrvatska mlada lirika 2014.
Priredio i predgovor napisao Marko Pogačar,
Pogovor: Tonko Maroević

Autori u knjizi: Autori u knjizi: Marija Andrijašević, Ana Brnardić, Vlado Bulić, Marijo Glavaš, Davor Ivankovac, Dorta Jagić, Kristina Kegljen, Antonija Novaković, Branislav Oblučar, Olja Savičević Ivančević (Saška Rojc), Ivana Simić Bodrožić, Martina Vidaić

132 stranice, meki uvez

Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca

 

Puno je stoljeće prošlo od izlaska knjige naslovljene Hrvatska mlada lirika (1914),
a koja je – iz povijesne perspektive – postala datumom zaokruživanja jedne
epohe. S istodobnom smrću A. G. Matoša i skorim započinjanjem Prvoga svjetskog
rata, taj je pjesnički zbornik označio vrhunac simbolističko-parnasovskih
ili intimističko-esteticističkih tendencija hrvatskog pjesništva na neki način i
konac prevlasti vezanog stiha i dominacije skladnih intonacija (s naglašenom
iznimkom vulkanskog temperamenta Janka Polića Kamova). Većina od dvanaest
predstavljenih osobnosti – iz ovih i onih razloga – već je tada završila svoj lirski
opus, a na (matoševskoj) liniji kontinuiteta i tradicije još su se neko vrijeme
održali Wiesner, Polić i Milković.

(iz Pogovora Tonka Maroevića)


Što dakle, u najkraćim crtama, nudi Hrvatska mlada lirika 2014., i u čemu
se od svog predloška udaljava? Za razliku od Wiesnerovog, a iz gore spomenutih
razloga, izbor pred vama – po pitanju uvrštenih autora/ica – u principu jest antologijski.
Pod ovim „u principu“ ne podrazumijevam tek formalnu ogradu od bilo
kakve objektivnosti ili univerzalnosti vlastitog izbora (u njih, naravno, ne vjerujem
niti ih priznajem), već činjenicu da sam u zadanom okviru načelno antologijskog
odabira svjesno (iako minimalno) „mešetario“, nastojeći obuhvatiti što je
više moguće različitih prisutnih i supostojećih poetičkih strategija i matrica.

Wiesnerova su se dvanaestorica naposljetku ipak pokazala kao gotovo idealan
broj: i da formalnog ograničenja nije bilo, broj uvrštenih teško bi premašio petnaest.
Letvica mladosti pomaknuta je, nadalje, čitavih deset godina unazad; u
obzir su došli pjesnici s nenavršenih četrdeset. Svi imaju barem po jednu samostalnu
pjesničku knjigu. Čvrstu većinu, za razliku od apsolutnog maskuliniteta
prethodnice, čine pjesnikinje čiji glasovi, čini mi se, presudno uokviruju spomenuti
korpus, iako to automatski ne signira dokidanje književnog patrijarhata.
Svi uvršteni pišu slobodnim stihom (samo su Kamov i Andrić u ono vrijeme verlibristi),
koji je u međuvremenu definitivno postao nultim stupnjem pjesničkog
pisma. Wiesnerov se „pregled“, zadnje no ne manje važno, osjeća međašnim, te
takvim retroaktivno bez sumnje i jest, bez obzira na to što je pomicanje granica,
u umjetnosti i izvan nje, vrlo brzo nakon njegova pojavljivanja počelo nalikovati
utrci s preponama. Suvremeni sastavljač nema niti približno slične pretenzije.
Pokušava ponuditi tek jedan uređeni, prema vlastitim kriterijima i afinitetima „u
principu“ aksiološki postavljen pregled zatečenog stanja; tek toliko.
Pa što smo, dakle, ti u knjizi ovako ili onako prisutni „mi“? Ne znam, no
čini se da malošto možemo čvrsto obećati. Ako ovo i jesu vrata, teško je reći jesu
li ona otvorena ili zatvorena. Pod tim se šarenilom, moguće, krije tek još jedno
ono bezbojno, amorfno olovo – uteg koji se, iako ponekad potraje stoljećima, već
kod prve selidbe zagubi – sitna no ipak dragocjena potpora propuhu povijesti
koja vrata pridržava otvorenim, da nešto prođe.  

(Iz Predgovora Marka Pogačara)

Povratak na prethodnu stranicu